Vrlo često čujemo savete: obavezno poslušajte komponente
u svom sistemu, u svom prostoru za slušanje, spojene sa ostalim
komponentama koje posedujete i slično. Ali znamo da je to
u dosta slučajeva nemoguće zbog mnogobrojnih razloga,
pogotovo kod kupovine korišćenih uređaja. Nemojte se
odmah predati, draž leži i u eksperimentisanju i riziku. Takav
budget sistem ću ovde predstaviti, sastavljen od komponenti
koje, svaka u svojoj klasi, daju veoma pozitivnu krajnju ocenu!
Na početku audio lanca je CD player PHILIPS CD-692.
Sa Philipsovim Bitstream DA konverterom daje uglađen
i čist zvuk bez naglašenosti bilo kog dela spektra. Naročito
se ta jasnoća i punoća osete kod srednjetonskog
područja. Ono što bi moglo danas biti zanimljivo ljudima
je to da je upoređivan sa nekim jeftinijim DVD playerima
i svi su oni imali „tanju“ zvučnu sliku od Philipsa.
Inače, player je 1994. godište i tada je koštao oko 500
DM. Povezan je sa Pioneerovim integrisanim pojačivačem
Audioquest Sidewinder interkonekcijskim kablovima,
takođe entry level modelom. Kabl poseduje LGC (Long Grain
copper) konstrukciju, i proizvođač navodi poboljšanje
u odnosu na standardni OFHC (Oxygen Free High Conductivity)
materijal. Taj interkonekt je posle nekoliko proba različitih
kablova u mom sistemu delovao najneutralnije. To je bio dovoljan
razlog da ga zadržim (za sada).
PIONEER integrisano pojačalo nosi oznaku
A-407R. S tim što ovo „R“
označava Remote control tj. daljinski upravljač. Ravnih
2 x 40 W sin na 8 oma daje dovoljnu snagu za većinu srednje
osetljivih zvučnih kutija i prostorija prosečnih dimenzija.
To pojačalo je, kada je pušteno u prodaju 1998. godine,
ocenjeno kao vrlo solidno pojačalo povoljne cene. A koštalo
je oko 500-600 DM. Direktno sam ga upoređivao sa integrisanim
pojačalom
Yamaha A-760 mkII iz 80-ih godina, koje
ima transformator od 520 VA i snagu 2 x 85 W na 8 oma. Što se
tiče rezerve snage i autoriteta Yamaha je odnela pobedu,
ali što se tiče prefinjenosti cele zvučne slike, koju
odlikuje malo mekši bas, smireniji visoki tonovi i malo izbalansiranija
(slušljiva bez imalo napora) zvučna slika. Tako da je Pioneer
definitivno bolji po pitanju uglađenosti i smirenosti zvuka.
Kao mane, naveo bih po malo ravniju zvučnu sliku i za nijansu
zamućenije gornje visoke frekvencije. Pojačalo, inače,
poseduje sve standardne tonske kontrole: bas, treble, direct,
loudness i balance. A od ulaza: Tape1 i 2, Phono (MM), tuner,
Aux i CD

E,
a sad ono pravo! :) Zvučne kutije su domaće proizvodnje
beogradske firme
B&M Acoustics. Podnostojeći
model
AP-17 sa svojih 912 mm visine i 15 kg težine deluju
vrlo impozantno. Dvostazne je konstrukcije, basreflex (otvor
pozadi), sa francuskim Audax driverima: tekstilni visokotonac
TW025M2 i mid/bas od aerogela AP170Z0. Frekvencijski raspon
od 48 Hz do 22.000 Hz. Materijal je medijapan 19 mm, samo je
prednja ploča nešto deblja. Postavljeni su na po 3 spajka
od sorbotana i mermerne ploče debljine 25 mm ispod kojih
je specijalna gumirana podloga. Optimalni raspored u prostoriji
od 20 m2 im je na najmanje 2 do 2,5 m međusobnog razmaka
i oko 70-80 cm udaljeni od zadnjeg zida. Poželjno da u njihovoj
ravni (između samih zvučnika) nema ničega (kao
što su police i sl.) I naravno, mala zakošenost prema slušaocu.
Osetljivost im je 89 dB, a impedansa 8 oma, s tim što ne pada
ispod 5,3. Dosta ravna impedancijska kriva daje im osobenost
i postojanost prema menjanju zvučničkih kablova, tako
da na promenu kablova reaguju vrlo blago. Kod mene su povezani
DIY kablom (po ugledu na projekat sa tnt-audio sajta
STAR)
sopstvene izrade. Konstrukcija tog kabla je 4 x 1,5 mm – strujni
kabl (novosadski Novkabel), vezan po 2 na svaki pol (unakrsno).
Taj kabl mi se pokazao bolje po pitanju niskih frekvencija i
od dosta skupljih fabričkih kablova, tako da je trenutno
još uvek u sistemu.
Zvuk koji dopire iz tih zvučnika je teško opisati,
a da ne zvuči pretenciozno (par tih zvučnih kutija
je koštao 2003. godine 220 €). Upoređivao sam ih sa raznim
drugim kutijama, čak i u cenovnom rangu do oko 1.500 DM,
ali zbog nekompatibilnosti uslova bilo bi nerealno da donosem
neke explicitne zaključke. Uglavnom, zvuk koji dolazi iz
B&M Acoustics AP-17 je širok,
čvrst, definisan, veoma dobro izbalansiran za svoju klasu…
soba je jednostavno – puna muzike. Dubina pozornice zavisi najpre
od kvaliteta snimka, ali npr. kod diska
Art Pepper „Gettin’
Together“ (DCC GZS-1054) vrlo je jasna pozicija bubnjeva,
kontrabasa i klavira. Klavir zvuči precizno, bez koloracija
i sa jasnim početkom i završetkom svakog tona. Činele
su prirodne i dosta dobro predstavljene u svojoj veličini
i naglašenosti. Za ovu klasu uređaja veoma povezano, vrlo
kompaktno i artikulisano. Kod diska
Cranberries „Ultimate
Collection“, koji mi je bio dobro poznat od pre i koji sam
slušao na raznim sistemima, posle nekoliko minuta slušanja uočio
sam koliko je reprodukcija nenapadna, „pitka“, bez trunke zamora.
Glas pevačice Dolores
O’Riordan je došao do izražaja sa svom
svojom mikrodinamikom i tonskim varijacijama…
Pomenuo bih još nekoliko diskova kod kojih se uočavaju
neke od mogućnosti sistema:
1.
Alan Parsons & Steven Court Sound Check „Professional
Audio Test Disc“ (Mobile Fidelity Sound Lab SPCD
015). Test frekvencije od 55-60 Hz se vec jasnije i definisanije
osećaju. Jedna od pesama koja je snimljena kao referentna
je i Yello „Race“. To treba čuti! Dinamika za primer.
2. Harry Belafonte „Belafonte Live at Carnegie Hall“
(Classic Compact Discs LSOCD 6006 - dupli disk). Ovo je fenomenalno
snimljen disk, sa fantastičnom prostornošću i dubinom.
Obavezno bih ga preporučio svim audiofilima koji ga nemaju
do sada u svojoj kolekciji. Glas Harry Belafontea je reprodukovan
sa svom onom svetski poznatom karizmom. Ovaj disk sam nosio
na neke druge sisteme, radi poređenja. I dešavalo se
da mu na nekim sisteimma glas bude pre tanak ili suvlji nego
inače. Širina pozornice je takođe odlična.
3. „Jazz At The Pawnshop“ (FIMXRCD 012/013). Švedsko,
legendarno izvođenje Domnerusa, Bengt Hallberga, Lars
Erstranda, Geirg Riedela i Egil Johansena. Mogu reći:
prirodno, glatko, prefinjeno, atmosfera je potpuno prenesena,
poletno, dinamično, jasno… Vrlo analogno! Aplauz je reprodukovan
puno, sočno, sa jasnim detaljima, i sa dovoljnom punoćom
da ne zvuči prazno, resko, suvo… Na ovom snimku je meni
posebno zanimljiv kontrabas, koji me uvek iznenadi svojom
definicijom. Pošto je snimak „live“ valjda uvek očekujem
malo zamućenje i gubitak definicije…
4. Oscar Peterson Trio „West Side Story“ (DCC GZS-1068)
- Legendaran album! Originalno izdanje je Verve, a ovo je
masterizovao Steve Hoffman, što dosta govori o kvalitetu snimka.
Takođe odlična povezanost svih spektara, sa delimičnim
nedostatkom dinamike. Ali vrlo muzikalno, tečno… Nervoza
digitalnog snimka je svedena na minimum. Iznenađuje kvalitet
i na većim glasnoćama.
5. Ludwig Van Bethoven „Symphony No. 9 – Ode an die Freude“
(Classic Collection STEMRA 99869). Jedan disk iz jeftine kolekcije.
Dobra dubina i širina. Ovde se kod rezolucije oseća nedostatak.
Nema dovoljno prostora između izvođača i pojedini
instrumenti nemaju svojstveni timbar i snagu (veličinu).
Violine zvuče malo zrnasto, ali ipak dinamično.
I pored nedostataka uživanje zagarantovano! Ipak je to Bethoven.
;)
6.
Jacintha „Lush Life“ (JVC XR-0217). Njen treći
album izdat za Groove Note. Vokalno izvođenje Jacinthe
ostavlja bez teksta! Glas je mekan, prirodan, senzualan. A
kao manu naveo bih blage sibilante. Već prvom numerom
na ovom albumu „The Boulevard of Broken Dreams“ jasno je da
je ovaj sistem sposoban da prenese emocije u onakvom obliku
kako je to zamišljeno. U opšte poznatu, na ovom albumu petu
numeru, „Manha De Carneval“ jedino što ostaje je da se zaljubite!
Kod ovog snimka još malo dinamike ne bi škodilo.
7. Ray Charles and Betty Carter „Ray Charles & Betty
Carter“ (DCC Compact Classics GZS 1050). Još bih izdvojio
i ovaj disk. Album legendi Betty Carter i Ray Charles dokazuje
još jednom superioronost kod vokalnih izvođenja i manjih
kamernih sastava. Muzikalno, razdragano kad treba, teško i
mučno – takođe kad treba.
Sve u svemu - muzika na prvom mestu. U ovom sveopštem utisku
pomogla su i zapažanja nekih mojih prijatelja. Kod većine
je, posle nekog vremena slušanja, osnovni komentar bio da
je ovaj sistem dobro sinergistički sklopljen, da ima
ono „nešto“, potrebno za omamljivanje muzikom i bespredmetno
uživanje. Naravno, rezolucija, transparencija ili filigranski
detalji se ne mogu očekivati u nekoj velikoj meri. Postoji
još dosta toga pozitivnog, ali postoje i neke mane koje nerviraju
(recimo: kod nekih snimaka čuju se sibilanti kod glasova,
ili bas zna „popustiti“ kod dinamičkih naleta timpana
u većim orkestrima), ali u principu verujem da bi zadovoljilo
većinu audifila sa plićim džepom. Kao ukupnu manu
ali u poređenju sa najčešće skupljim sistemima
naveo bih nedostatak transparentnosti i nedovoljno vazduha
između instrumenata. Takođe i ekstremni frekvencijski
delovi (možda preko 15 kHz i ispod 100 Hz) ne poseduju dovoljno
detalja i finoće koje poseduju kvalitetniji sistemi.
Naravno, kad uzmemo u obzir cenu dosta toga pada u vodu!
Osim
nabrojanog u sistemu je i tuner SONY ST-SB 920 QS novije
proizvodnje (2001. godište), sa odličnim prijemom, mogućnošću
priključivanja dve antene, RDS-om, 30 memorijskih stanica
… Vezan je za pojačalo osnovnim modelom Audioquesta
– G-Snake interkonekcijskim kablom. Takođe je tu
i cassete deck LUXMAN K-105. Stari lisac se ne predaje,
tri motora, dupli capstan, autoreverse, dolby B i C, digitalno
upravljanje… iako je već zreo za remont. Nije ni čudo
posle skoro 20 godina. I da ne zaboravim policu, na kojoj
sve to stoji: DIY varijanta po ugledu na razne projekte na
koje sam naišao na internetu. Kombinacija metalnih cevi i
staklenih ploča. Takođe jeftina, i vrlo praktična.
I u neku vrstu tweaka spadaju i šiljci za CD player i pojacalo
napravljeni od aluminijuma u obliku kupe.
Sve to kompletno čini jedan audio sistem kome je namena,
prvenstveno, da zvuk sa muzičkih diskova (skoro 400 komada,
za sada ;) što je moguće vernije prenese do ušiju i postigne
da na trenutak zaboravim sve osim jedinstvenog osećaja
koji pruža muzika!!!
Svakako bih još napomenuo da smatram vrlo važnom akustiku
prostorije. Naročito sam to osetio na svojoj koži prelaskom
iz manje sobe (16 m2) u veću, manje umrtvljenu. I tada,
u prvom naletu zvuk je bio blago rečeno – poražavajući.
Tek nekim daljim zahvatima (ubacivanjem cveća, tepiha,
slika po zidovima, zavesa…) situacija se popravila. U planu
(verovatno dugoročnom) je unapređenje skretnice
na zvučnim kutijama. Verovatno ću delove koji su
korišteni zameniti kvalitenijim. Takođe ću još malo,
čim slobodno vreme dozvoli, poigrati se zvučničkim
kablovima; spremljen je materijal za izradu DIY od mrežnog
CAT5e.
Imalo bi tu još koje-čega da se napiše, ali mislim da
sam ovim opisao neke prednosti i mane ovog sistema, i možda
će bar nešto od toga pomoći mlađima u traganju
za što vernijom reprodukcijom zvuka!
Sretno!